Prije nekoliko godina europska Education, Audiovisual and Culture Executive Agency (tkz. EACEA), na poticaj Europske Komisije, provela je opsežno istraživanje o stanju homeschoolinga u Europi. Tako je nastalo izvješće Euriydicea iz 2018. o politikama obrazovanja kod kuće u Europi.
Izvješće pokazuje da je u većini zemalja Europe omogućeno obrazovanje kod kuće na zahtjev roditelja. Od 27 zemalja članica Europske unije, samo Njemačka, Španjolska, Švedska, Rumunjska, Litva i Hrvatska nemaju zakonski regulirano obrazovanje kod kuće, te je ono moguće jedino u iznimnim okolnostima (npr. nemogućnost pohađanja škole zbog zdrastvenih razloga). U većini zemalja gdje je homeschooling legalan većina roditelja mora tražiti dopuštenje državne ili lokalne vlasti, dok su u nekim zemljama propisane kvalifikacije ili minimalna razina obrazovanja podučavatelja. Napredak učenika prati se i procjenjuje u svim zemljama, osim Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva gdje ne postoje određeni propisi u vezi procjene.
Obrazovanje kod kuće – odobreno u većini europskih zemalja
U 28 europskih zemalja obrazovanje kod kuće odobrava se na zahtjev roditelja. Tako primjerice u Belgiji, Bugarskoj, Irskoj, Austriji, Švicarskoj i Lihtenštajnu, roditelji trebaju tražiti odobrenje državne vlasti prije nego krenu homeschoolati svoju djecu. U 14 zemalja, uključujući većinu skandinavskih i baltičkih država, roditelji upućuju izravni zahtjev lokalnim vlastima ili školi. Naprotiv, u Francuskoj, Sloveniji i Srbiji roditelji ne trebaju tražiti odobrenje vlasti već je dovoljno obavijestiti školu ili dati izjavu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, zemlja sa dugim i najliberalnijim sustavom homeschoolinga u Europi, roditelji koji žele dijete ispisati iz škole jedino što moraju je o svojoj namjeri obavijestiti školu.
Za razliku od Velike Britanije, u Francuskoj roditelji daju jednostavnu izjavu o obrazovanju u obitelji, a nacionalne obrazovne službe izdaju potvrdu o toj odluci.
Što se tiče nama susjednih zemalja, u Sloveniji se roditelji moraju najmanje tri mjeseca prije početka škole odlučiti na obrazovanje kod kuće te o tome pismeno obavijestiti matičnu školu. S druge strane, u Srbiji roditelji trebaju obavijestiti školu o svojoj odluci na kraju školske godine za slijedeću školsku godinu u kojoj žele započeti homeschoolati svoje dijete.
U svim zemljama gdje je obrazovanje kod kuće odobreno na zahtjev roditelji mogu sami obrazovati svoje dijete ili izabrati učitelja. Ipak, postoje tri europske zemlje u kojima podučavatelj (tj. roditelj homeschooler ili osoba zadužena za homeschoolanje) mora imati stručne kvalifikacije za učitelja, odnosno Slovačka, Švicarska o Lihtenštajn, dok je u Češkoj, Italiji i Norveškoj zakon definirao minimalnu razinu obrazovanja podučavatelja.
U Sloveniji se roditelji moraju najmanje tri mjeseca prije početka škole odlučiti na obrazovanje kod kuće te o tome obavijestiti matičnu školu. Slično je i u Srbiji gdje roditelji trebaju obavijestiti školu o svojoj odluci na kraju školske godine za onu slijedeću.
Ipak, u većini zemalja ne postoje specifični kriteriji koji se tiču razine obrazovanja onoga koji podučava. Roditelji imaju potpunu slobodu odabira tko će se baviti obrazovanjem njihove djece. Tako se primjerice u Francuskoj ne traže posebne stručne kvalifikacije kako bi se osigurala ovakva vrsta obrazovanja. Ipak, dostupno je učenje na daljinu koje pruža podršku velikom broju obitelji. Roditelji upisuju svoju djecu u Nacionalni Centar učenja na daljinu (CNED) koji, u ime države, omogućuje javnu uslugu učenja na daljinu. Neki upisuju djecu u privatnu organizaciju koja se bavi učenjem na daljinu. U Danskoj, prema zakonu, roditelji ili skrbnici nisu obvezni imati kvalifikacije za učitelje, no obvezni su omogućiti kvalificirano obrazovanje. Obveza se smatra ispunjenom ako sami roditelji mogu podučavati ili omogućiti podučavanje koje je usporedivo s javnom školom. U Ujedinjonom Kraljevstvu, jedino što vlast traži od roditelja je da djetetu, u školi ili na drugačiji način, osiguraju efikasno obrazovanje s punim rasporedom sati te da je to obrazovanje prikladno dobi djeteta, njegovim sposobnostima i ostalim posebnim obrazovnim potrebama koje bi dijete moglo imati.
Praćenje napretka i evaluacija
U svim zemljama koje imaju mogućnost obrazovanja kod kuće, osim u Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, učenikov napredak se prati i procjenjuje. U većini slučajeva to znači da škole moraju organizirati pisane ispite za učenike obrazovane kod kuće. Dok u Ujedinjenom Kraljevstvu lokalne vlasti (u Sjevernoj Irskoj su to Obrazovne vlasti) nemaju obvezu redovitog praćenja kvalitete obrazovanja kod kuće, u mnogim drugim zemljama se dijete mora vratiti obrazovanju unutar škole, ukoliko se napredak ne smatra optimalnim ili dijete padne ispit. Učestalost procjene razlikuje se od države do države: pa tako se primjerice u Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Norveškoj i Crnoj Gori procjena vrši svake godine ili češće i to na različite načine.
U svim zemljama koje imaju mogućnost obrazovanja kod kuće, osim u Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, učenikov napredak se prati i procjenjuje. U većini slučajeva to znači da škole moraju organizirati pisane ispite za učenike obrazovane kod kuće.
U Češkoj učenici svakog semestra polažu ispite kojima se procjenjuje razina usvojenosti važnog obrazovnog sadržaja. Oblik ispita ili procjene razine usvojenosti određuju pojedine škole. S druge strane, u Estoniji škola procjenjuje postignuće obrazovnih ciljeva iz individualnog kurikluluma barem jednom u polugodištu, s tim da škola ima pravo prekinuti obrazovanje kod kuće ukoliko procjena pokaže da učenik nije postigao obrazovne ishode.
U Francuskoj se kontrola pod inspektoratom provodi barem jednom godišnje, i to najčešće tri mjeseca od izjave o obrazovanju u obitelji. Druga se procjena u godini najčešće provodi prije kraja školske godine, ukoliko se pokaže potrebnom. Ako rezultati nisu zadovoljavajući državna odgovorna agencija (tkz. IA-DASEN) može tražiti od roditelja upis djeteta u (javnu ili privatnu) školu u roku od 15 dana od primitka obavijesti.
U Češkoj učenici svakog semestra polažu ispite kojima se procjenjuje razina usvojenosti važnog obrazovnog sadržaja, dok se primjerice u Francuskoj kontrola pod inspektoratom provodi barem jednom godišnje, i to najčešće tri mjeseca od izjave o obrazovanju u obitelji.
Slično slovenskom modelu, u Italiji djeca koja ispune obavezno obrazovanje kod kuće moraju, svake godine, polagati ispite usvojenosti gradiva kako bi nastavili obrazovanje kod kuće ili se upisali u javnu školu, ukoliko to žele. S druge strane pak u Mađarskoj učenici moraju polagati ispite dva puta godišnje.
U Austriji, djeca koja se školuju moraju polagati ispite na kraju školske godine kako bi dokazala da su ostvarila obrazovne ciljeve škole, u suprotnom dijete gubi pravo školovanja kod kuće i mora ponavljati godinu. Sličan sistem na snazi je i u Crnoj Gori gdje škola ima obvezu organizirati procjenu učenika na kraju polugodišta ili školske godine.
Za razliku od srednje-europskih i južno-europskih zemalja, u Norveškoj općina ima dužnost i pravo nadzirati obrazovanje kod kuće. Kao dio tog nadzora ona može tražiti od učenika polaganje posebnih ispita, kako bi osigurala da dijete dobiva učenje koje je u skladu s kurikulumom.
Zanimljiva je situacija unutar francuske zajednice u Belgiji gdje javna agencija za mlade ima dvije obaveze: provjeravati razinu naučenog i upisati maloljetnika na ispite kojima se stječa potvrda razine obrazovanja (npr. na kraju osnovnoškolskog obrazovanja – ovaj ispit sadržajem odgovara maloj maturi). Generalna služba za provjeru izdaje mišljenje o razini obrazovanja. Ukoliko je ona nedovoljna Komisija za učenje na daljinu, u skladu s definiranom procedurom, odlučuje treba li maloljetnika upisati u obrazovnu ustanovu.
U Austriji, djeca koja se školuju moraju polagati ispite na kraju školske godine kako bi dokazala da su ostvarila obrazovne ciljeve škole, u suprotnom dijete gubi pravo školovanja kod kuće i mora ponavljati godinu. Sličan sistem na snazi je i u Crnoj Gori gdje škola ima obvezu organizirati procjenu učenika na kraju polugodišta ili školske godine.
Što se flamanske zajednici u Belgiji tiče, učenici koji pohađaju obrazovanje kod kuće obavezni su polagati ispite u organizaciji Ispitne komisija flamanske zajednice. Taj ispit učenici moraju položiti dva puta: na kraju nižih razreda osnovne škole i na kraju viših razreda osnovne škole s 15-16 godina. Pravo na nastavak homeschooling ovisi uoravo o polaganju tih ispita. U slučaju dvostrukog pada, od učenika se očekuje da se upiše u priznatu i subvencioniranu školu.
U zemljama gdje je organizirano polaganje ispita na kraju nižih razreda srednje škole, odnosno učenici u Danskoj, Irskoj i Lihtenštajnu, nisu obavezni položiti ispite kako bi dobili potvrdu, no mogu to učiniti ako žele. Zanimljivost je ta da u Norveškoj potvrdu o završetku obrazovanja učenicima koji se obrazuju kod kuće ne izdaje škola već općina.
U zemljama gdje je organizirano polaganje ispita na kraju nižih razreda srednje škole, odnosno učenici u Danskoj, Irskoj i Lihtenštajnu, nisu obavezni položiti ispite kako bi dobili potvrdu, no mogu to učiniti ako žele.
Slično je i u Danskoj, gdje lokalna vlast/općina nadzire obrazovanje kod kuće te ima pravo godišnje testirati djecu. Za razliku od djece u javnim školama, djeca koja se obrazuju kod kuće nisu obavezna polagati ispit na kraju obaveznog školovanja (na kraju devetogodišnjeg obrazovanja). Ipak, ukoliko požele imaju pravo na to.
* Više o ovoj temi možeš saznati u izvornom članku, European Commission/EACEA/Eurydice, 2018. Home Education Policies in Europe: Primary and Lower Secondary Education. Eurydice Report. Luxembourg: Publications Office of the European Union.
