Za početak valja definirati pojam socijalizacije kao proces tijekom kojeg pojedinci stječu pravila ponašanja i sustave uvjerenja te stavove koji ih osposobljavaju za učinkovito funkcioniranje u društvu (Durkin, 1995). Ovakav proces usvaja se kroz svakodnevne aktivnosti i rutine u kojima djeca uče o vrijednostima vlastite zajednice.
Tko sudjeluje u procesu socijalizacije?
U dječjim svakodnevnim aktivnostima najviše sudjeluju roditelji, ali i ostali članovi obitelji. Također, u istim sudjeluju susjedi, vršnjaci, obiteljski prijatelji, razne knjige, filmovi, televizijski programi, treneri, učitelji te vjerske figure – ostali čimbenici socijalizacije. Zapravo, svaki direktni ili indirektni kontakt djece s članovima zajednice služi razvoju socijalizacije (Bronfenbrenner, 1989; Durkin, 1995b; Gecas, 1992; Harris, 1995).
Djeca, dakako, aktivno sudjeluju u tim interakcijama, stvarajući vlastito i jedinstveno razumijevanje o svijetu. Mnogi pretpostavljaju kako tradicionalno školstvo pruža veće šanse za socijalizacijom nego li što to pruža homeschooling, no je li tome tako?
Roditelji kao glavni čimbenici socijalizacije
Roditelji imaju nekoliko prednosti spram ostalih čimbenika koji utječu na socijalizaciju djece – imaju trajan i recipročan odnos sa svojom djecom, intimno poznaju svoju djecu kao i njihove individualne potrebe te imaju prirodno snažan interes za dobrobit svoje djece. Dakle, roditelji su motivirani i imaju sredstva da svoju djecu nauče kako da se uspješno nose sa zahtjevima društvenog života (Grusec & Davidov, 2007). Osim toga, važno je naglasiti da je socijalizacija najdjelotvornija kad se odvija u kontekstu odnosa koji pruža podršku i sigurnost, što je karakteristično za odnos roditelja i djece. Preciznije, homeschooling omogućuje uvjete u kojima će djeca najbolje usvojiti procese socijalizacije, odnosno društvene vrijednosti (Medlin, 2013).
Što pokazuju istraživanja?
Roditelji koji prakticiraju homeschooling navode da djeca imaju veće mogućnosti koristiti vještine u „vanjskom“ svijetu te im to pruža veće samopouzdanje. Također vjeruju kako je sama edukacija uspješnija pod okriljem obitelji nego pod institucijom, s obzirom na to da se odvija u sigurnom, pozitivnom i fleksibilnom okruženju posvećeno individualnim potrebama djece (Tillman, 1995). Što se tiče ostalih aktivnosti poput sporta, radionica i ostalih, homeschooling djeca nemaju problema s pohađanjem istih, a roditelji navode kako je potreban dodatan trud s njihove strane iako on nije stresan (Gustafson, 1988; Montgomery, 1989). Roditelji koriste širok izbor resursa izvan same obitelji kako bi svojoj djeci pružili priliku za interakciju s drugima, a njihove se socijalne vještine razvijaju na odgovarajući način (Medlin 2013). Istraživanja pokazuju kako su socijalne vještine homeschooling djece u najmanju ruku jednake vještinama djece iz tradicionalnog školstva, a zanimljivo je da unutar homeschoolinga postoje manje razlike u postizanju rezultata između muške i ženske djece. U tradicionalnom školstvu ženska djeca uobičajeno postižu više rezultate nego muška istog razreda, a jedno od mogućih objašnjenja jest da obrazovanje kod kuće stvara okolinu koja manje naglašava rodne razlike (Medlin 2013).
Što se tiče kvalitete odnosa s vršnjacima, roditeljima i ostalima – homeschooling djeca iskazuju kvalitetnije odnose nego ona iz tradicionalnog obrazovanja. Također imaju pozitivnu sliku o sebi, zadovoljni su svojim životom, a u adolescenciji pokazuju snažniji osjećaj za društvenu odgovornost, doživljavaju manje stresa te iskazuju manje problematičnog ponašanja (Medlin, 2013). Konačno, vjerojatnije je da će djeca koja se školuju kod kuće djelovati nesebičnije od djece koja pohađaju konvencionalne škole, dok kao adolescenti i odrasli pokazuju manju vjerojatnost da će se uključiti u nezakonito i antisocijalno ponašanje. Odrasli koji su bili školovani kod kuće dobro se snalaze u stvarnom svijetu u svakom pogledu.
