U cijeloj zbrci oko post-Covid školovanja pojavili su se termini kao nastava na daljinu, digitalna nastava, online škole. Mnogi su se tada zapitali: je li homeschooling u biti nastava na daljinu?
Da bismo jasnije razumjeli o čemu se ovdje radi, potrebno je razlikovati tri glavna termina koja se u suštini odnose na tri različite vrste obrazovanja, što u teoriji što u praksi: online škole, nastava na daljinu i homeschooling tj. obrazovanje kod kuće.
Prve online škole devedesetih godina 20. stoljeća
Online škole postoje puno prije koronakrize. Radi se o privatnim ili javnim školama i visokim učilištima koji nude tečajeve, predavanja i post-diplomske studije preko raznih e-learning platformi, dakle u potpuno digitalnom okruženju. CompuHigh-Whitmore School je prva takva svjetska internetska srednja škola osnovana još 1994. godine. Godine 1996. poduzetnici Glen Jones i Bernand Luskin pokrenuli su Jones International University, koje je postalo prvo akreditirano i potpuno web-bazirano sveučilište. Od stvaranja ovih potpuno online programa i škola, učenje na daljinu nastavilo je rasti u mnogo različitih smjerova.
Iako obitelji tijekom školovanja kod kuće mogu, ako žele, upisati svoje dijete na neki online tečaj ili e-learning platformu, općenito postoji velika razlika između online škola i homeschoolinga (kao i između e-learninga i virtualnog učenja, ali o tome u nekom budućem postu). U školovanju kod kuće, roditelji djeluju kao mentori s punim radnim vremenom, dok u online školovanju – poznatom i kao virtualna škola – online učitelji upravljaju učeničkim učenjem iz daljine unutar strukturiranog kurikuluma. Nadalje, u školovanju kod kuće roditelji služe kao učitelji djeteta za sve ili većinu predmeta, planiraju lekcije, zadatke i testove, te razvijaju personalizirani plan učenja. Učitelji online škola povremeno se sastaju s učenicima radi pregleda u stvarnom vremenu ili podučavanja u virtualnoj učionici, ali ne prilagođavaju školski kurikulum individualnom djetetu te nemaju odviše ljudskog, tj. osobnog kontakta sa učenikom.
U školovanju kod kuće, roditelji djeluju kao mentori s punim radnim vremenom, dok u online školovanju – poznatom i kao virtualna škola – online učitelji upravljaju učeničkim učenjem iz daljine unutar strukturiranog kurikuluma.
Nastava na daljinu i roditeljske noćne more
Roditelji u Hrvatskoj su nastavu na daljinu upoznali u ožujku 2020. i, dvije godine nakon, još uvijek se nisu prestali s njom “družiti”. Izolacija nakon izolacije, smart-working iliti rad od kuće te kombinirana nastava postali su dio školovanja svih školaraca u Republici Hrvatskoj. Na spomen obrazovanja kod kuće, u prvim mjesecima nastave na daljinu, roditelji bi često smrknuli lica i klimali glavom u znak neodobravanja. Stres uzrokovan nastavom na daljinu ostavljao je teške posljedice unutar mnogih obitelji.
Mada se u prvi tren homeschooling može činiti vrlo sličnim nastavi na daljinu kakvu smo navikli gledati zadnje dvije godine, postoje nepremostive razlike između upravo ta dva modela obrazovanja.
Tko voli virtualno još?
U teoriji nastava na daljinu trebala bi se uvelike razlikovati od tradicionalnog poučavanja: odnos između učitelja i učenika bi se značajno mijenjao. U učenju na daljinu učitelj postaje svojevrsni mentor koji priprema gradivo, planira aktivnosti i vrednuje ih. Drugim riječima, glavna uloga učitelja je stvoriti situacije učenja u kojima se učenici mogu samostalno razvijati. Očito, to ne znači da se kontakt s učenicima mora izgubiti.
Stručna literatura podcrtava važnost novog, drukčijeg pristupa podučavanju i činjenicu da nastavnik mora prevladati tradicionalne prakse podučavanja. U učenju na daljinu sinkrone, dakle izravne aktivnosti, kao što su videokonferencije, moraju biti stalne jer služe održavanju kontakta, ali ne sveprisutne. Korisno je diversificirati alate i ne usredotočiti se samo na videokonferencije i virtualnu lekciju. Pisane poruke, video snimke, podcasti, iako ne pružaju izravan kontakt s učenicima, još uvijek su vrlo učinkoviti alati za poticanje pažnje i interesa razredne skupine.
Nažalost, nastava na daljinu u kontekstu pandemije često je kopirala frontalnu nastavu u razredu i tako pretvorila online školu u pravu noćnu moru za roditelje.
Nastava na daljinu trebala je biti fleksibilna, inovativna a nikako tradicionalno kopiranje klasične nastave u razredu. Nažalost, praksa je često pokazala upravo suprotno: većina nastavnika su u online okruženju samo prebacili frontalnu nastavu iz razreda u “na daljinu” varijantu i tako pretvorila “online” školu u pravu noćnu moru za roditelje.
Roditeljska odgovornost ili “tko je tu šef”
Dok je u nastavi na daljinu roditelj samo produžena ruka nastavnika pa su tako roditelji nastavnicima slali slike odrađenih zadataka, zadaća i slično, u obrazovanju kod kuće sva odgovornost upravljanja leži upravo na roditelju. U školovanju kod kuće nema vanjskog nastavnika koji upravlja procesom obrazovanja. Roditelj se može maksimalno prilagoditi djetetovim potrebama. Nema zadaća za slanje putem Vibera, Loomena, Google Classrooma i slično. Nema tenzija jer se kasni sa predajom. Nastava se ne odvija preko Zooma već gdje god to roditelj ili dijete smatra prikladnim (u dvorištu, na terasi, na putu, u prirodi, u knjižnici, itd.).
U školovanju kod kuće nema vanjskog nastavnika koji upravlja procesom obrazovanja. Roditelj se može maksimalno prilagoditi djetetovim potrebama.
Školovanje kod kuće je tako isključiva odgovornost roditelja: kako će prilagoditi nastavu svome djetetu, kada će raditi zajedno s njim, gdje će provoditi “školsko” vrijeme i koliko “učenja” je dovoljno za taj dan. Dok u online školi i nastavi na daljinu tempo diktiraju vanjski čimbenici, homeschooling se stvara, održava i kroji po potrebi svakog djeteta unutar njegove obitelji i njihovog doma.
